Odrastati u Himalaji

english

Moćna i prekrasna, Himalaja vas osvaja trenutno i u potpunosti. Svojom veličinom izaziva dubok osjećaj poštovanja, poniznosti i divljenja. Kako sve to i još puno više, osjetite samo kao njezin privremeni gost, ne možete a da se ne zapitate, kako je tek živjeti i odrastati s njezinom veličinom.

U državi Uttarakhand u sjevernoj Indiji, često nazivanoj i zemljom bogova, žive, odrastaju i školuju se divna himalajska djeca. Mnoga od njih su u lipnju 2013. preživjela veliku poplavu u Kedarnathu, u kojoj je prema službenim brojkama život izgubilo oko 5000, a prema neslužbenim više od 10 000 ljudi. Nakon te tragedije više od 1000 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja, objašnjava Sunita, ravnateljica škole Dr. Jacques Vigne u gradu Guptakashi u Himalaji. Škola trenutno broji gotovo 500 djece, od kojih za samo njih 100-tinjak roditelji plaćaju školovanje. Ostalu djecu Sunita je našla u okolnim selima, djecu koja su u poplavi u najvećem broju slučajeva ostala bez oca, kojima majka ne može osigurati niti osnovnu egzistenciju, a kamoli školovanje. U školi se nalaze i djeca iz slamova, a djevojčice je Sunita spasila kako ih roditelji ne bi prodali “nekim bogatijim ljudima koji će brinuti za njih”. Koliko djece toliko i različitih priča, dakle na stotine. No svima je zajedničko jedno. Bez mogućnosti školovanja nemaju nikakvu priliku za bolju budućnost. Sunita i njezinih 40-ak kolega svakodnevno žive za ovu djecu. Snalaze se na razne načine kako bi pokrili troškove školovanja, hrane i stručne pomoći koja im je potrebna.

Ponekad pristigne neka donacija. “Svaka pa i najmanja nam puno znače, a gotovo svakodnevno nam pomaže lokalno stanovništvo i daju nam hranu za djecu. Živimo dan za danom i svaki dan je nova borba, ali bez naše pomoći ova djeca jednostavno nemaju priliku”, skromno govori Sunita.

Više od 800 metara iznad grada Guptakashi, smjestilo se selo Triyugi Narayan, koje se nalazi na 2130 metara nadmorske visine. Put do sela je uska makadamska cesta na kojoj u svakom trenutku možete očekivati odrone, pa je samo putovanje do sela avantura za sebe. Škola u selu je uništena u poplavi, tako da je učionica za 20-ak djece za ljepših dana livada, a kad zahladi premještaju se u nedovršenu kuću bez vrata i prozora. U svakodnevnom životu odsječeni od civilizacije na kakvu smo naviknuti, njihovim učiteljima je glavni cilj pružiti djeci zasluženo školovanje te skupiti dovoljno sredstava za školu s vratima i prozorima kako bi djeca bila zaštićena od promjenjive himalajske klime. Zanimljivo je da kad pitate djecu što bi htjeli biti kad odrastu, od njih nećete čuti riječi poput glumica, balerina, pjevač ili pjevačica. Većina njih odgovara da bi željeli biti učitelji ili doktori kako bi jednom kad odrastu mogli pomagati drugoj djeci, baš kako neki odrasli danas pomažu njima. Fascinantan i nepredvidiv je životni put ove djece. Izaziva dubok osjećaj poštovanja, poniznosti i divljenja baš kao i mjesto na kojem žive.

Želite li se priključiti i pomoći djeci u Himalaji, to možete učiniti na više načina: sponzoriranjem školovanja jednog djeteta ili više njih, volontiranjem i podučavanjem djece matematici, prirodnim znanostima, engleskom jeziku, sportskim i/ili glazbenim aktivnostima (volonterima osigurani smještaj i hrana), donacijom za potrebe školovanja, hrane, odjeće i ostalih svakodnevnih potrepština za djecu.
Za sve informacije obratite nam se na e-mail adresu for.children.smile@gmail.com

Tekst: Jelena Jelinić Mehkek & Ivana Nikolić
Fotografije: Vlado Cvirn

 

Himalaja001Himalaja002Himalaja004Himalaja005Himalaja007Himalaja006Himalaja008Himalaja009Sunita, ravnateljica škole Dr. Jacques Vigne u gradu Guptakashi u Himalaji

Himalaja010Himalaja011Himalaja012Himalaja013Himalaja014Himalaja015Himalaja016Himalaja017Himalaja018Himalaja019Himalaja020Himalaja021Himalaja022Himalaja023Himalaja024Himalaja025Himalaja026Himalaja027Himalaja028Himalaja029Himalaja030Himalaja031Himalaja003

Ljerka Coronelli - Prekrasno. vrijedi pogledsti i procitati.

„Izgubljeni“ u Ghaziabadu

english

„Izgubljeni“ u Ghaziabadu

Ghaziabad, u indijskim razmjerima je gradić, a ujedno i najveća “spavaonica” New Delhija s brojem stanovnika ekvivalentnim onim u cijeloj Hrvatskoj. Procjene su da se brojka “djece s ceste” u Ghaziabadu kreće oko 30 000. Jedni od onih koji brinu o njima je obitelj Sinha, otac Munesh, majka Sonali i njihov jedanaestogodišnji sin Shamil, koji djeluju kroz svoju Param Pranyog organizaciju. Munesh i Sonali su yoga učitelji, koji veliku pažnju pridaju holističkom načinu života. Isto pokušavaju prenijeti i djeci o kojoj brinu, jer smatraju da je mentalno i emotivno zdravlje, jednako bitno kao i fizičko. Prije četrnaest godina oboje su dali otkaze u tvrtkama i posvetili se brizi o “djeci s ceste”. Na pitanje zašto su ostavili dobro plaćene poslove, pošto su oboje bili na “visokim“ pozicijama, njihov odgovor je jednostavan “novac ne pruža sreću niti daje svrhu življenju”. Uz obitelj Sinha, još 25 ljudi sudjeluje u edukaciji i brizi o “djeci s ceste”, no njih moraju plaćati. U financiranju im pomaže nekolicina obitelji, prijatelja i susjeda te ambasadori Param Pranyog organizacije, no veliku većinu financira obitelj Sinha iz prihoda škole yoge i meditacije, što naravno većinu vremena nije dostatno da se pokriju svi troškovi. Na tri lokacije u Ghaziabadu, koje čine jedna parcela i dvije kućice, za koje plaćaju najam, svakodnevno se bore kako bi oko 500 djece nahranili, educirali te im pružili potrebnu emotivnu i medicinsku pomoć. Nakon što djeca navrše osamnaest godina, obitelj se trudi pronaći im posao kako bi se sami mogli skrbiti za sebe, a danas sutra i za vlastite obitelji.

Na prvoj od lokacija, doslovno parceli, se održava “škola na otvorenom”, u koju svakodnevno dolazi 450 djece iz slamova. Zemljani pod i nadstrešnica su njihove učionice. Nemaju zidove niti krov koji bi ih štitili od vrućine i hladnoće, kao niti školske klupe poput njihovih vršnjaka rođenih u sretnijim okolnostima. Dodatni problem je što skoro svake godine kad im otkažu najam, moraju premještati lokaciju „škole na otvorenom“ pa djeca budu uznemirena, a neka prestanu dolaziti ako je nova lokacija predaleko od slama.

Druga školica za njih četrdesetak, nalazi se u blizini, ali tamo su u zatvorenom prostoru iznajmljene kućice, u kojoj neka djeca ponekad i prespavaju, pogotovo za vrijeme sezone kiša. Mnoga od njih su nadarena, ali vjerojatno neće imati priliku razviti svoj dar kroz daljnje školovanje jer nemaju sponzore koji bi to financirali. Bez obzira na teške životne uvjete i neizvjesnu budućnost, nasmiješeno i ponosno pokazuju svoje crteže, bilježnice, recitiraju pjesmice i jasno vam daju do znanja što bi željeli biti kad odrastu.

Na trećoj i posljednjoj lokaciji 24 sata dnevno smješteno je dvadeset i osmero djece, tzv. “izgubljeni”, od kojih njih četvero ne priča zbog trauma koje su doživjeli. Najčešće su pronađeni na željezničkim i autobusnim stanicama, jer su pobjegli u grad u potrazi za boljim životom ili su tamo samo ostavljeni, prepušteni sami sebi. Munesh, njegova familija, kao i ostali uključeni u rad organizacije, pružaju
im utočište, hranu, medicinsku skrb, obrazovanje, ali pokušavaju ih i ponovno spojiti s njihovim roditeljima ako ih uspiju pronaći. Događaju se situacije da ih roditelji ne žele natrag, a isto tako se neka djeca ne žele vratiti k njima iz više razloga, od kojih su najčešći fizičko zlostavljanje i maltretiranje. Među njih dvadeset i osam, ističe se Doli kao jedina djevojčica. Ta malena predivna četverogodišnjakinja, čim zadobiješ njeno povjerenje, osvoji te u potpunosti svojim osmijehom, koji se nikada ne zaboravlja. U siječnju 2012. godine u dva u noći, Munesh i Sonali pronašli su ju kako plače iza stupa na željezničkoj stanici nakon čega su ju odveli u utočište. Doli se nikada nije uspjela
sjetiti odakle je došla vlakom, samo zna da su ju ostavili samu na stanici. Potraga za njezinim roditeljima do današnjeg dana je neuspješna.

Tekst: Ivana Nikolić & Jelena Jelinić Mehkek
Fotografije: Vlado Cvirn

Ghaziabad001Ghaziabad002Ghaziabad003Ghaziabad004Ghaziabad005Ghaziabad006Ghaziabad007Ghaziabad008Ghaziabad009Doli:)

 

Ghaziabad010Ghaziabad011Ghaziabad012Ghaziabad013Ghaziabad014Ghaziabad015Ghaziabad016Ghaziabad017Ghaziabad018Ghaziabad019Ghaziabad020Ghaziabad021Munesh Sinha

***

Želite li se na bilo koji način priključiti i pomoći im kao volonteri, donori ili sponzori, slobodno nam se javite. Različite mogućnosti su otvorene. Za sve informacije obratite nam se na e-mail adresu: for.children.smile@gmail.com

Sve je (ne)moguće u Indiji

 english

Sve je (ne)moguće u Indiji

 

Točnih podataka o broju “djece s ceste” u Indiji nema, a procjene se kreću od 10-

25 milijuna. Mnoga od njih ne dožive niti punoljetnost, neka su uvučena u podzemlje

kriminala i prostitucije, doživotno osakaćena u svrhu uspješnijeg prosjačenja, neka

iskorištavana za rad odmalena od strane vlastitih obitelji, a neka su, spletom životnih

tragedija i prirodnih katastrofa, ostala bez roditelja i domova prepuštena sama

sebi. Različitih životnih priča, ozbiljnih i teških je na stotine. Ovo su priče o djeci

i ponekom odraslom pojedincu od kojih su neki uplašeni i bespomoćni baš poput

djece, dok se drugi otvorenog srca svaki, baš svaki dan bore kako bi djeci s ceste,

bez hrane, roditelja i krova nad glavom, osigurali egzistenciju. Unatoč brizi i trudu

altruističnih pojedinaca i volontera, mnoga djeca ne uspijevaju prevladati traume

koje su doživjeli, mnoga nemaju šanse nastaviti obrazovanje zbog nedostatka novca

koje svako pojedino sklonište, dom ili organizacija te vrste ima, jer uglavnom ovise

o donacijama. Saint-Exupéry-jev Mali princ bio je u pravu kad je rekao da djeca moraju mnogo toga

praštati odraslima. A ipak, lica i srca ove djece, prema nama odraslima su nasmijana

i otvorena. Često će vam s osmjehom reći, sve je moguće u Indiji. Upoznajte ih kroz

narednih nekoliko priča praćenih fotografijama i uvjerite se koliko su u pravu. Želite li

se na bilo koji način priključiti i pomoći im kao volonteri, donori ili sponzori, slobodno

nam se javite. Različite mogućnosti su otvorene. Za sve informacije obratite nam se

na e-mail adresu: for.children.smile@gmail.com

 

Ovo je prva priča…Gipsy priča

Ponosni i na rubu

 

Jedan je od najstarijih indijskih gradova, okružen je pustinjom, a njegov centar

i središte spiritualnog predstavlja sveto jezero. Poznat po brojnim festivalima i

hramovima, u njemu u stalnom žamoru žive svećenici i beskućnici, brojni prodavači

tekstila i nakita, ugostitelji svih razina te neizostavne krave i lukavi majmuni koji

vas vrebaju s krovova kuća. Istovremeno miran i bučan, harmoničan i nemilosrdan,

jedan je od onih gradova koji ostaju dugo u vama nakon što iz njega odete. No ovo

nije priča o Pushkaru. Ovo je priča o Aniti, Giti i djeci, priča o gipsy svijetu na rubu

Pushkara.

Na prvi pogled nasmijana i ponosna, predivna Anita otvoreno priča o svom životu.

Udovica je i majka dječaka od dvije i pol godine, a u svoju starosnu dob nije sigurna,

misli da ima devetnaest, možda i dvadeset godina. Poštujući kulturu u kojoj je rođena

i u kojoj živi, za nju drugi brak ne dolazi u obzir, niti unutar gipsy zajednice, a izvan nje

još manje. Živi u gipsy naselju, u pustinji izvan samog grada.

Najbolja prijateljica, sestra, majka i životni oslonac joj je tridesetpetogodišnja Gita,

koja o svojih petero djece manje više brine sama. Sama zato što, iako je udana,

nema čvrst oslonac u suprugu, koji većinu vremena izbiva van naselja. Pričajući o

svom životu, Anita i Gita ponosno naglašavaju da one ne prose. One su umjetnice.

Za svoj i život svoje djece zarađuju plesom, oslikavanjem drugih kanom, izradom i

prodajom nakita. Ne tako davno, na ulicama Pushkara biste, nakon samo nekoliko

koraka, naišli na gipsyje koji bi za vas svirali, pjevali, plesali i ukrašavali vas kanom

i nakitom. Međutim, nakon intervencija lokalne policije i zabrane izvođenja gipsy

performansa, sve teže pronalaze načine kako zaraditi i prehraniti obitelji. Anita

spominje kako je završila u zatvoru zbog crtanja kane jednoj turistkinji na cesti.

Nakon nekoliko dana i 5000 rupija (cca 500 kuna), bila je slobodna. Tih 5000 rupija

njima predstavlja pravo malo bogatstvo jer se od tog iznosa može kupiti dovoljno

hrane da se na dva tjedna prehrani njihova zajednica, njih četrdesetak. Sada, jedino

što im preostaje je da turiste koje upoznaju na cesti, a koji žele doživjeti ljepotu gipsy

kulture, pokušaju dovesti u svoj kamp. Obje žive u šatorima, vanjsko ognjište na

kojem kuhaju dijele s ostatkom zajednice, a dječje igralište je pustinja i željeznička

pruga u blizini. Djeca, polugola i bosa, nasmijana od uha do uha, otvorite li se prema

njima, prihvatit će vas u trenutku i više se od vas neće odvajati. Plesat će s vama,

igrati se s vama i dati vam ljubav, kakvu samo djeca znaju. Pričajući o djeci, Anitine

oči naglo postaju ozbiljne. Ne vidi budućnost za svog malog sina. Ne može ga

prehraniti, pružiti mu čvrst krov nad glavom, školovati ga.

Dani su većinu godine nesnosno vrući, a noću Anita spava svega nekoliko sati jer

mora održavati vatru koja ih grije. Naime, ljeti se prosječna temperatura kreće od

25°C do 45 °C, zimi se prosječna dnevna temperatura s 22 °C noću spušta i do

3 °C, a hladni zimski pustinjski vjetar pruža osjećaj još nižih temperatura. Zbog

takvih teških životnih uvjeta, većina njihove djece je stalno bolesna. Imaju problema

s plućima, kožom i očima zbog pustinjskog pijeska, a adekvatnu medicinsku pomoć

moraju platiti. Javne bolnice, kaže Anita, ne žele primiti gipsye, pa se moraju obratiti

privatnim liječnicima, naravno, ukoliko imaju novca u tom trenutku. Pustinja je

nemilosrdna, kaže Anita. Jedina mogućnost koju vidi, je da skupi novac za putovnicu

i vizu i na nekoliko mjeseci pobjegne negdje daleko. Negdje, gdje će svojim plesom

uspjeti zaraditi dovoljno za život, barem na neko vrijeme.

Čim se spomene glazba i ples, Anitine oči opet se smiju. Za nju to nije samo izvor

prihoda. Za nju je to način života. Iako su gipsyji “ispod” najniže kaste u Indiji i kao

takvi su do kraja obezvrijeđeni, otvorenost srca, gipsy dušu i njihovu umjetnost im

nitko ne može oduzeti.

 

Tekst: Jelena Jelinić Mehkek & Ivana Nikolić

Fotografije: Vlado Cvirn

 

 

 

gipsy001gipsy002gipsy003gipsy004gipsy005gipsy006gipsy007gipsy008gipsy009gipsy010gipsy011gipsy012gipsy013gipsy014gipsy015gipsy016gipsy017gipsy018gipsy019gipsy020gipsy021gipsy022gipsy023gipsy024gipsy025gipsy026gipsy027gipsy028gipsy029gipsy030gipsy031gipsy032gipsy033gipsy034gipsy035gipsy036gipsy037gipsy038gipsy039gipsy040

 

Zrinka & Josip / small wedding in Zagreb

 

sometimes people are scared of small weddings…to be honest there is no reason to be afraid because small weddings can be lovely as big ones…

few facts…winter time in Zagreb, Esplanade hotel, beautiful end of 2013

love is important

feelings are important

you are important…

 

web001web002web003web004web005web006web007web008web009web010web011web012web013web014web015web016web017web018web019web020web021web022web023web024web025web026web027web028web029web030web031web032web033web034web035web036web037web038web039web040web041web042web043web044web045web046web047

Maja Nikolić - jednostavno i lijepo :)

F a c e b o o k
R e c e n t s   p o s t